U Ted Talk predavanju pod nazivom „Kako da stres postane vaš prijatelj“ održanog u Edinburgu, psihologinja zdravlja Kelly McGonigal govori o stresu, odnosno kako različite percepcije stresa donose sasvim različita iskustva. Govori da ono što ljudi misle i osjećaju može direktno utjecati na biologiju ljudskog tijela, konkretno na kardiovaskularni sustav i na lučenje hormona. Percepcija stresa je ono što čini štetu ljudima, a ne stres sam po sebi.
Predavačica navodi podatke i rezultate iz tri zasebna istraživanja, od kojih je jedno istraživanje obuhvaćalo 30000 ljudi u trajanju od osam godina. Isto tako, kao prilog svojoj tezi, navodi znanstveno istražene i dokazane činjenice o hormonu oksitocinu kojeg stavlja u kontekst svakodnevnog nošenja sa stresom pri različitim pogledima i pristupima. Primjeri istraživanja govore da udruživanje i pomaganje drugima za vrijeme stresnih situacija djeluju korisno za zdravlje srca i kompletnog organizma. Ovo predavanje i istraživanja koja se navode mogu potaknuti ljude da promijene svoju percepciju stresa i potaknu ih na društveno korisne radnje.
Tijekom samog predavanja radi primjer testa društvenog pritiska na publici prisutnoj u dvorani. Objašnjava da znakove stresa, kao što su lupanje srca, ubrzano disanje i znojenje, možemo doživjeti kao energiziranje i pripremanje tijela na izazov koji slijedi. Na taj način se svjesno prelazi u „biologiju hrabrosti“ i ne dolazi do osjećaja anksioznosti ili sužavanja krvnih žila, kao kod uobičajenih doživljaja stresa. Moguće je da je tom prilikom napravljena intervencija u percepciji kod određenog broja ljudi u publici.
Iz osobnog iskustva se mogu sjetiti puno primjera gdje je nastupila promjena u ponašanju i boljeg osjećaja u tijelu samom promjenom u razmišljanju, ili nakon što je dobivena nova informacija koja je osvijetlila situaciju iz drugog kuta. Ta iskustva učvršćuju stav da je sve s čime se u životu susrećemo za naše dobro, jednostavno iz razloga jer možemo svjesno odlučiti svaku situaciju preokrenuti u našu korist, bilo po rezultatu, bilo po učenju.
U samom predavanju najviše iznenađuje tvrdnja koja ujedno djeluje i najviše paradoksalno: stres potiče ljude na povezivanje i pomaganje kroz lučenje neurohormona oksitocina.
Također je fascinantno da su najzdraviji i najotporniji na stres oni ljudi koji odabiru potražiti svoju svrhu, i bez obzira na količinu stresa ipak su zdraviji od onih koji imaju niske razine stresa zbog nepoduzimanja akcija.
Iz svega izrečenog se može zaključiti da nas stres uči da smo spremni na izazove i da nismo sami.
