Bila jednom jedna Iskra.
Puna žara i dobrih želja, osvanula je u jednom sumornom svijetu.
U tom svijetu ljudi su više tinjali, na izmaku snaga, nego što su svijetlili.
I s vremenom, naša Iskra se našla iscrpljenom jer u tom svijetu bez svjetla ona je bila jako tražena.
I svi su je grabili, bez pitanja čak.
Dok jednog dana Iskra nije odlučila uzeti stvari u svoje ruke.
I tog dana Iskra reče: „Čujte vi mene, ljudi na izmaku snaga – svatko od vas svoju iskru nosi, i svatko od vas svoj plamen gaji.
Što će vama moja iskra, reče Iskra, kad imate svoju.“
Ljudi ju u čudu pogledaše, ali su znali da ima pravo kad im kaže.
I od tog dana sumorni svijet više nije bio tako sumoran, i ljudi nisu bili na izmaku snaga.
A i Iskra je bila zadovoljna i podržana jer je konačno u svom svjetlu bila obasjana.
Iznutra i izvana.
